Odrastam...
Lezim i cutim.
Sedim i cutim.
Hodam i cutim.
Rastem i slutim...
Da vise ne mastam, da vise ne sanjam,
da se po nebu s oblacima ne ganjam,
da vise ne gledam dugo u zvezde,
da mojim srcem tama i tisina jezde...
Da cvece vise isto ne mirise,
da vise ne uzivam u muzici kise,
da mi nista nije posebno cudno,
a mnogo toga mucno, strasno, bludno.
Placem i slutim...
Da moje suze nisu kao rosa ciste,
da mi zelje nisu ni priblizno iste,
da mislim o tome sta cu kome, kad i kako reci,
da se bojim da probam, rizikujem jer cu se opeci...
A nekad nisam...
Brisem suze, sramota je plakati,
sramota je i smejati se grohotom ludaka,
sramota je od zadovoljstva detinjasto skakati,
bojati se poput djaka prvaka.
Sve sto nije po drustvenom pravilniku,
ne zasluzuje nikakvu priliku.
Tako kazu, takva su igre pravila,
jer, zivot je igra koje sam se prestravila.
Cutim i znam...
Svakoga trena, dok lezim, sedim i hodam,
sve sam dalje od poda.
Ja rastem.
Odrastam...
Sve visa, sve veca, u dusi sve manja.
Vise se ne voli isto, na javi vise se ne sanja.
Vise nisam dete...
Vise nisam ja...
Lezim i pricam...
Sedim i pricam...
Hodam i pricam...
Odrastam, cutim...